lielinisgua

Igra u pijesku: 7 razloga zašto je bitna za razvoj djeteta

lielinisgua | 04 Јануар, 2019 08:47

7 razloga za duuuge igre u pijesku!

❤️ Click here: Igra u pijesku: 7 razloga zašto je bitna za razvoj djeteta

To je proces težnje prema izvrsnosti sebe ne radi sebe. VEJVODA: Situacija je takva i to Norbert Wiener vrlo jednostavno objašnjava: da smo mi u toj mjeri već izmijenili ljudsku okolinu, uopće prirodnu okolinu, da se sad moramo mi mijenjati da bi se uopće prilagodili toj novoj okolini.

Razvijanje samosvijesti samopouzdanja ima kronološki slijed. Dijete ima neizmjernu potrebu za kretanjem i istraživanjem svijeta oko sebe. Veći deo informacija ili znanja koje je svetleće telo energetskim zrakom prenelo u auru posetioca, ali koje čestice znanja nisu u stanju da apsorbuju, uzimaju posebne energetske strukture.

Svaki čovjek je jedan kontrolni sustav, što znači da sam sebe može regulirati. Mislim da je to zbog alkohola', kaže doktor, a pijanac odgovara. Izgleda da oèevi više od majki uvažavaju neizbježnost da se djeca ponekad povrijedi; majke èešæe, nego oèevi, prihvaæaju sklonost kæeri da se upuštaju u odnos sa momcima. Pri tome ih se uči slušati. Nagradu su iskoristile za kupnju najnovijih izdanja koja su se nudila na alfinom štandu. Ali — ne bi li se vrlo brzo upravo ta slabost pretvorila u snagu? Bertenson, sudjelovao u njihovim izvedbama, oni su često sjedili na našim probama, njihov se glavni dirigent nije skanjivao da organizira glazbenu pratnju i dirigira scenskim orkestrom u našim predstavama, »židovskim orkestrom« u »Višnjikm, vojnim u »Trima sestra ma« i »mnoštvom tihih violina« u komadu »U pandžama ži vota«. U dogovoru s ravnateljicom omogućeno im je veće preklapanje kao i pomicanje radnog vremena prema potrebama djece. Isto tako, primjećujete li već loše ponašanje, ili mislite kako ste u odgoju zakazali, ne očajavajte.

Pitanja Za Strucni - Na kraju je Suravardi recitirao »Živio je na svijetu vitez bijedni«, a zatim svoje prijevode Puškinovih pjesama na bengalski jezik. MNo mi je odmah iza Zagora, Texa, Mikija, Bleka, Kapetana,Rendžera...

Zašto su za roditelje važne informacije u školi? Za razliku od roditeljskih sastanaka, informacije su individualni razgovori između roditelja i razrednika, na kojima, čuvajući privatnost svog djeteta, možete pratiti njegov napredak u školi i razgovarati o mogućim problemima. Na informacijama ili individualnom razgovoru s razrednikom, nastavnikom ili predmetnim profesorom roditelj od njega dobiva važne informacije o svom djetetu. Za svaki odnos, da bi bio uspješniji, potrebna je međusobna suradnja i komunikacija. Tako je i za razvoj učeničkih sposobnosti, kompetencija i mogućnosti potreban dijalog između razrednika i roditelja. Uspješnost učenika prati se i kroz otvorenu i srdačnu komunikaciju s roditeljem. Na taj način roditelj postaje aktivni sudionik u životu svog djeteta i aktivno se uključuje u rad razredne zajednice. Individualni razgovori, kao što samo ime kaže, događaju se između roditelja i razrednika, ili predmetnog nastavnika, i u njima ne sudjeluju druge osobe, jer je potrebno voditi računa o privatnosti učenika. Učitelj je također na prvom roditeljskom sastanku obavijestio roditelje u kojem vremenu će se održavati individualni razgovori. Za učitelja je važno da roditelj dođe na razgovor dva puta tijekom jednog obrazovnog razdoblja polugodišta. Učitelj će vam pružiti informaciju o napredovanju vašeg djeteta, iskazat će vam njegov brojčani uspjeh osim u prvom polugodištu prvog razreda , te vas obavijestiti o odgojnim elementima i socijalnim aspektima unutar jednog razreda, odnosno prihvaćenosti vašeg djeteta u razredu. Za roditelja je važno da dođe na individualni razgovor čim primijeti neki problem koji ometa učenika u radu, na primjer nesigurnost, plač, kada dijete ne želi ići u školu, nema prijatelja... Sa svim tim problemima učitelja bi trebalo upoznati. Roditelj na individualnim razgovorima upoznaje učitelja i s mogućim zdravstvenim poteškoćama koje ima dijete, s postupcima koje dijete redovito polazi, kao što su vježbe očiju ili vježbe kod defektologa. Roditelj učitelju prilaže i potvrde o polaženju izvannastavnih aktivnosti koje učenik pohađa, te zajedno donose procjenu o učenikovoj opterećenosti. Ako vaše dijete pohađa produženi boravak te redovito susrećete učitelja produženog boravka na hodniku, to ne bi smjelo biti dovoljno za vašu informaciju o djetetu i ipak biste trebali doći na individualni razgovor pogotovo o odgojnim aspektima i vremenu koje dijete provodi u produženom boravku. Uočite li neki negativni odmak od uobičajenog ponašanja učenika, otiđite u školu kako biste s učiteljem zajednički pronašli rješenje problema. Unaprijed se pripremite Individualni razgovori omogućit će vam cjelovit uvid u aktivnosti i znanje vašeg djeteta. Njihova važnost je u tome što se na individualnim razgovorima govori o svakom djetetu ponaosob, što nije slučaj sa roditeljskim sastancima. Prije odlaska na individualne razgovore zabilježite si na papir pitanja koja želite postaviti razredniku u takvim situacijama nas ponesu emocije i zaboravimo što smo htjeli pitati , ponesite papir i olovku i za svaki predmet si zabilježite kratku napomenu npr. I neka vaše vrijeme provedeno na individualnim razgovorima ne bude duže od 15 minuta. I zvor : Udruga hrvatskih učitelja Zvono Trebam li djetetu pomagati oko domaće zadaće? Zadaće su ponekad uzrok sukoba između djece i roditelja. Najčešće se ne mogu dogovoriti u koje vrijeme treba zadaću pisati i treba li roditelj i koliko pomagati svom djetetu pri tome. Sastavni dio škole i učenja je domaća zadaća. Zadaća je rijetko kojem učeniku omiljena aktivnost. Najčešće je doživljavaju kao dosadnu, zamornu, nepotrebnu, gubljenje vremena… Ponekad takvo mišljenje o domaćoj zadaći imaju i roditelji smatrajući kako pisanje zadaća oduzima djeci dragocjeno vrijeme za igru i zabavu. Često se pitaju i zašto njihovo dijete ima tako puno ili tako malo zadaće. Zadaće su ponekad i uzrok sukoba između djece i roditelja. Najčešće se ne mogu dogovoriti u koje vrijeme treba zadaću pisati i treba li roditelj i koliko pomagati svom djetetu pri tome. Djeci je ponekad potrebna pomoć oko zadaće i s pravom je očekuju od roditelja ili drugih starijih članova obitelji. No, to ne znači kako oni trebaju umjesto djeteta riješiti njegove zadatke. Dijete će se u tom slučaju naviknuti na trajnu pomoć i kada je doista treba, ali i kada može riješiti zadaću samo. Osim toga, pišući djetetu zadaću pokazujemo mu kako je nesposobno, nesamostalno i nespremno za školske obveze. Zašto djeca dobivaju zadaće? Pisanje domaćih zadaća ima višestruku korist. Prije svega služi za ponavljanje, uvježbavanje i utvrđivanje gradiva i pripremu za sljedeći radni dan. Pisanje zadaća razvija radne navike. To je obveza koju dijete mora redovito i odgovorno izvršavati. Na taj način se osamostaljuje, razvija samodisciplinu i osjećaj odgovornosti. Zadaće služe i kako bi se dijete samo naučilo koristiti različitom literaturom i Internetskim tražilicama, tražiti različite podatke i odvajati bitno od nebitnoga, surađivati s drugim učenicima kroz rad na projektu , … Samostalno pisanje zadaće pomaže djetetu da se, nakon preuzete, za njega tako važne, obveze, dobro osjeća zbog postignutog uspjeha i eventualno dobre ocjene. Roditeljske dvojbe Zadatak roditelja je od prvih školskih dana objasniti djetetu važnost i potrebu redovitog pisanja zadaća. To je proces koji ponekad može potrajati i traži strpljenje i ustrajnost, ali pomaže djeci da odrastu u samostalne i odgovorne odrasle osobe koje će se znati nositi s različitim obvezama u životu. Roditelje najčešće muče ova pitanja: Trebam li i do kojeg razreda pisati zadaće i učiti sa svojim djetetom? Trebam li cijelo vrijeme sjediti uz dijete dok ono piše zadaću? Kako i koliko pomoći? Koliko vremena treba trajati pisanje zadaće? Je li zadaća dovoljna ili je mom djetetu potrebno još dodatnih zadataka? Što ako moje dijete ne zapamti zadaću? Zadaću koju je dobilo vaše dijete učiteljica ili učitelj su dobro osmislili kako bi ona bila primjerena i svrsishodna. Nemojte se mučiti mišlju kako vaše dijete ima previše ili premalo zadaće. Ima je onoliko koliko učitelj smatra da je potrebno. Podrška je najvažnija na početku U prvim danima školovanja djeca su nesigurna i dobro je biti uz njih dok pišu zadaću. Osjećat će se ugodnije, opuštenije i dobit će na važnosti, jer vi sada promatrate njega kako izvršava svoju obvezu. Kasnije je dovoljno samo prekontrolirati dječji uradak i ponešto sugerirati kako bi rad bio točan i kvalitetan. Potrebno je voditi brigu i oko urednosti zadaće i bojanja crteža što djeca najčešće zanemaruju. Ako dijete predugo piše zadaću,potražite uzrok. Možda mu je nejasna ili nije svladalo potrebno gradivo, a možda ga je ometao TV, mobitel, računalo ili drugi član obitelji. Teže i zahtjevnije zadaće podijelite na više dijelova. I neka pisanje zadaća ne ostane za večernje sate kada je koncentracija slabija i dijete već umorno. Pripazite da s djetetom dobro organizirate vrijeme tijekom dana. Ako vaše dijete bez poteškoća svladava gradivo i samostalno piše zadaće, nisu mu potrebni dodatni zadaci i vježbe. Više ponavljanja i vježbanja potrebno je prije provjera znanja. Pravila za zaboravljive Ponekad djeca ne napišu zadaću jer su zaboravili da su je u školi dobili. Ako se to često događa, treba uvesti neka pravila. Neka dijete zaokruži broj stranice udžbenika, radne bilježnice ili zbirke, kupite mu blokić u koji će zapisati zadaće i pribor koji treba ponijeti u školu i koji ćete redovito kontrolirati. Ukoliko se problem i dalje nastavi porazgovarajte s učiteljicom ili učiteljem kako bi podsjetili dijete da zabilježi što je za zadaću dok se samo na to ne privikne. Nije zabranjeno nazvati prijatelja i provjeriti, ali nikako ne treba nazivanje drugih biti rješenje za zaboravnost i neodgovornost vašeg djeteta. Pisanjem zadaća dijete uči, proširuje svoje znanje te postiže bolji uspjeh u školi. Roditelji su tu da budu podrška i pomoć. Izvor ; MARICA JUREC Kako na dijete djeluju roditeljska visoka očekivanja? Želja i motivacija za uspjehom mogu se spontano razvijati kada dijete ima dosta prostora i podrške da upoznaje sebe i svijet oko sebe. Kad je riječ o školskom uspjehu djeteta, roditelji često nisu svjesni svoje tjeskobe ili visokih očekivanja, a tjeskobu je, na žalost, iznimno lako prebaciti na djecu. Kod visokih očekivanja izgubimo iz vida dijete kao ljudsko biće gledajući u daljinu za rezultatima. Neka će u tome uspjeti — više ili manje. No cijena ambicioznosti i perfekcionizma je previsoka, a cijenu čine potisnuti dijelovi sebe s kojima dijete nikada nije stupilo u kontakt, budući da nisu niti roditelj. Dijelovi su to koji se pitaju: kako je meni, što JA želim, što MENI ima smisla, treba mi vremena da prebolim razvod roditelja i shvatim što se sa mnom dešava, i tako dalje. Ocjene, pohvale i kritike nemaju veze s djetetovim bićem Ambiciozni roditelji ne bi smjeli zaboraviti da je za većinu djece postizanje iznimnog uspjeha veliki napor i teret, uz puno osobnih odricanja, potisnutih konflikata i straha od razočaranja. I ne — nije pametna logika da je to nužno dobro zato što će ih jak dril i slična iskustva sigurno očvrsnuti i pripremiti dalje za život. Nešto će naučiti, istrenirat će se, to je sigurno. Razviti ustrajnost i potisnuti cijeli svoj unutarnji život da postignu cilj. No bolja priprema za život od toga je kontakt i podrška roditelja ili drugih važnih osoba u životu kada je djeci teško, kada su osamljena u školskom i životnom labirintu i kada se suočavaju s činjenicom da se sve što oni jesu u školi često svodi na 1,2,3,4 i 5, pohvalu i kritiku. Za dječju osamljenost, tugu, bespomoćnost, bol, prestrašenost, povrijeđenost i mnoge nedoumice, koje življenje u današnjem svijetu donosi, na žalost ponekad nedostaje vremena, volje, razumijevanja i živaca. Sjediti i biti tu za njega bez požurivanja, potiskivanja osjećaja, uljepšavanja situacije i pokušaja da ga se razveseli. Pomoći mu da proživi i integrira manje ugodna životna iskustva. Koliko to može biti teško ovisit će s jedne strane o tome kako se roditelji nose sa svojim manje ugodnim životnim iskustvima, a s druge strane i o tome kakvu ideju roditeljstva imaju. Pri tome mislim na to mogu li dozvoliti da njihovo dijete bude tužno i nesretno ili su to zabranjene emocije. Lakše, ali ne i pametnije je imati visoka očekivanja i natovariti dijete dodatnim aktivnostima. Naučite dijete pitati se 'Što je meni važno i što ja želim? Tek tada se pitaju — što je MENI važno i što JA želim? Sjeme dobrog i sretnog života — što svi roditelji žele svojoj djeci i mnogi vjeruju da je zagarantiran ako osiguraju školovanje i dodatne aktivnosti počinje upravo bavljenjem ovim pitanjem od rane dobi. To ne znači da će djeci biti ispunjene sve želje - jako je važno moći reći djetetu ne kada tako osjećamo i mislimo. To samo znači da dijete razvija osjećaj sebstva — da sam ja - ja, da je bitno, da ima mišljenje koje može izraziti i ne boji se toga, da ga ljudi koji su mu važni vide, čuju, razumiju, doživljavaju i suosjećaju s njim, što god da mu se događa u životu. Kada na ovaj način brinemo o djetetu, ono tako počinje brinuti o sebi i prirodno uzvraća onim što je dobilo — razvija razumijevanje za druge. Dušanka Kosanović Odgojni stilovi u roditeljstvu Stil roditeljstva predstavlja stav koji roditelji imaju o odgoju, koriste li kazne i kako, koja će ponašanja poticati, a koja braniti, hoće li dijete biti u centru njihove obitelji ili ne. Stil roditeljstva utječe na dijete, na razvoj njegovih sposobnosti i ličnosti. Da bi dijete odraslo u razmjerno neovisnu, osobno i društveno odgovornu osobu, potrebno mu je pružiti toplinu i nadzor nad ponašanjem. Koliko je god važno da dijete osjeti da je voljeno i prihvaćeno, ono mora razumjeti i pravila ponašanja, te vjerovati da će roditelji zahtijevati da se ona poštuju. U stvarnom životu nema potpuno čistog odgojnog stila nego je to rezultat različitih kombinacija i situacija. Odgojni stil stvaraju roditelji u svom odnosu prema djetetu. Odgojni stilovi Razlikujemo četiri osnovna odgojna stila: autoritaran, vlastoljubiv, ravnodušan indiferentan i demokratski. Autoritaran stil Autoritaran stil obilježen je jakom moći roditelja, a slabijim iskazivanjem emocija. Tako se dijete često kritizira, zastrašuje i posramljulje. Ističu se uglavnom negativne strane djeteta. Prisutno je kažnjavanje, zabranjivanje, a velik dio komunikacije između roditelja i djeteta svodi se za zapovjedi — npr. Komunikacija je jednosmjerna, a roditelji ne objašnjavaju svoje odluke. Dijete je uplašeno, zastrašeno, teško se uključuje u igru s vršnjacima, gubi povjerenje u okolinu i u samoga sebe. Rezultat takovog odgojnoj stila jest djetetovo nisko samopou zdanje i loša slika o sebi. Vlastoljubivi stil U vlastoljubivom stilu prisutno je izražavanje osjećaja prema djetetu, ali je još uvijek naglašena moć roditelja. Vlastoljubivi stil svodi se na neprestanu kontrolu djeteta i njegovog ponašanja. Djeca koja su odgajana ovim odgojnim stilom teško se osamostaljuju i tijekom odrastanja uvijek traže roditeljski savjet. Ravnodušan ili indiferentan stil Ravnodušan ili indiferentan stil karakterizira previše slobode za dijete i nepostavljanje granica između dobrih i loših postupaka. Roditelji su zaokupljeni sami sobom, ne obraćaju previše pozornosti na dijete. Prisutna je emocionalna hladnoća, a time dijete ne osjeća ljubav, sigurnost i zaštitu od roditelja. Često takav odgojni stil dovede dijete do razočarenja. Dijete često mijenja ponašanje, ne pokazuje interes za npr. Najočitije je to u periodu adolescencije kada dijete iskazuje nesigurnost i izgubljenost pa se pojavljuje rizik od društveno nepoželjnih oblika ponašanja kao što su npr. Dijete suodlučuje što želi raditi i roditelji mu pružaju izbor između nekoliko dobrih opcija. Dijete se uključuje u život obitelji i na taj način njemu se ispunjavaju potrebe — osnovne tjelesne potrebe, potreba za ljubavlju i pripadanjem, potreba za igrom i zabavom, potreba za slobodom i potreba za osjećajem uspjeha i postignuća. Roditelji koji primjenjuju demokratski odgojni stil znaju da nisu savršeni te da mogu pogriješiti u odnosu na dijete, ali mu se onda ispričaju. Na taj način dijete uči da je pogriješiti ljudski i da postoje načini kako popraviti određeni odnos. Rezultat ovakvog odgoja jest dijete koje je samopouzdano, koje ima dobru sliku o sebi, dijete koje zna razumjeti tuđe osjećaje i potrebe, zna se prilagoditi, ali tako da ne ugrozi sebe - jednom riječju sretno dijete koje odrasta u zdravu ličnost. DJECA UČE ONO ŠTO DOŽIVLJAVAJU Dijete koje doživljava neprijateljsko ponašanje, uči se svađati. Dijete koje doživljava ravnodušnost, uči se biti osamljeno. Dijete koje doživljava kritiziranje, uči osuđivati. Dijete kojemu se često prigovara ne primjećuje da ga okolina voli. Ako se dijete ismijava, ono uči biti povučeno. Dijete koje doživljava osramoćivanje, uči se stidjeti samoga sebe. Dijete koje nema braću i sestre, ne zna što je bratska i sestrinska ljubav. Dijete koje doživljava toleranciju, uči biti strpljivo. Ako se dijete ohrabruje, ono se uči samopouzdanju i sigurnosti. Ako dijete doživljava pohvalu, ono uči primjećivati i cijeniti dobro. Dijete koje doživljava poštenje, uči se biti pravedno. Ako dijete živi sa sigurnošću, ono se uči povjerenju. Ako dijete doživljava odobravanje, ono se uči biti zadovoljno sa sobom. Dijete s kojim se razgovara uči razmišljati. Dijete koje doživljava da se roditelji vole uči da je obitelj zajednica ljubavi. AKO DIJETE ŽIVI SA PRIHVAĆANJEM I PRIJATELJSTVOM, ONO UČI PRONALAZITI LJUBAV U SVIJETU. Kada bih ponovo mogla odgajati svoje dete, više bih bojila prstima, a manje upirala prstom. Manje bih ga ispravljala, a više s njim veze uspostavljala Skinula bih pogled sa sata, a više balaca pogled na njega. Pobrinula bih se da manje znam, a da mi više bude stalo. Išla bih na više izleta i puštala više zmajeva. Prestala bih izigravati ozbiljnost i ozbiljno bih se igrala. Trčala bih kroz više polja i gledala u više zvezda. Više bih ga grlila, a manje vukla. Ređe bih bila stroga, a puno bih mu više toga priznavala. Najpre bih mu gradila samopouzdanje, a kasnije kuću. Manje bih ga poučavala o ljubavi prema moći, a više o moći ljubavi. Vrijednosti se obično pokupe, a ne podučavaju. Vjerojatno najvažnija stvar kod usađivanja vrijednosti u dijete su dobri primjeri koje vi kao roditelj možete pružiti. Ti si zaista dobra osoba. Djetetu će to pomoći pri promišljanju o ljudima i uviđanju da oni imaju različite sklonosti i predrasude. Navedite ga da se potrudi da se ti ljudi osjećaju dobro, i da izbjegava situacije u kojima bi se oni osjećali loše. Time se kod njih doprinosi stvaranju osjećaja odgovornosti. Pazite da svom djetetu ne kažete da je neka osoba dobra, ako je ona zapravo loša. To bi ga moglo obeshrabriti. Također utvrdite moralno načelo koje bi trebalo slijediti. Bila je vrlo uzrujana kada ju nije mogla naći. Da se knjiga izgubila, morala bi za nju platiti. Ja ne uzimam tvoje stvari bez pitanja. Ni tebi to ne bi bilo drago. Razmisli o osjećajima drugih ljudi kada činiš stvari koje ih se tiču. Primjer: Vaš sin se igrao s prijateljem i oni su se posvađali. Razljutio se i bacio prijateljevu igračku o zid i razbio ju. Jedva je držala gomilu stvari i ne znam kako bi izdržala da je ostala u tako dugačkom redu. Dobro sam se osjećao kada sam joj pomogao da bude brže gotova s kupovinom. Vjerojatno je bitnija sposobnost da zadovoljimo njihove potrebe. Ponekad ne razumijemo koje su uistinu njihove potrebe. One uključuju: - da budu neovisni i da sami urade nešto za sebe - da ih se čuje kada se radi o njihovim stavovima i osjećajima - da imaju privatnost i vlastiti kutak - da mogu slobodno odabrati prijatelje i s njima se družiti. Ne gledajte ih svisoka i ne prigovarajte im kada slušate njihove stavove ili kada nastojite razumjeti njihove osjećaje. Odvajajući vrijeme za svoju djecu: da biste ih saslušali i razumjeli, čak i kada se ne slažete s njima, pokazujete im da su vam važna. Vašu stariju djecu također možete zamoliti da učine nešto, pokažu svoju brigu ili zabrinutost za nekoga. Kada vaše dijete izrekne neku laž, bitno je da nastojite shvatiti zašto je imalo potrebu lagati. Nastojte tada podučiti svoje dijete kako da zadovolji svoje potrebe bez pribjegavanja lažima. LIIJEPO PONAŠANJE JE VAŽNO Lijepo i uljudno ponašanje osnova je u odgoju svakog pojedinca. Na roditeljima je da djecu nauče uljudnosti, poštovanju prema odraslima, pristojnog čekanja umjesto guranja i sličnim socijalnim vještinama koje će djetetu pomoći da izraste u moralnu osobu. Naravno djeca najviše uče ono što žive, pa samim time i takvo neprihvatljivo ponašanje vjerojatno kopiraju bilo od roditelja bilo od vršnjaka. Vraća li se tako taj začarani krug na sam početak — na kućni odgoj? Osnova u lijepom ponašanju uvijek leži u odgoju. Slažem se kako su neka djeca temperamentnija od drugih, no to ipak ne bi trebalo biti nikakvo opravdanje za neuljudnost. Zasigurno se svatko od nas susreo s nekom situacijom gdje djeca svojim ponašanjem u roditeljima izazivaju osjećaj neugode. Vjerujem da su upravo oni ti koji svojim toleriranjem neprikladnog ponašanja, djeci daju povod za takvo što. Odgoj djeteta složen je i vrlo mukotrpan posao, no ne učinimo li ono osnovno i naučimo svoju djecu lijepom ponašanju, društvo kojem već sada manjka moralnih vrijednosti tonuti će još više ka propasti i samouništenju. Ponekad i ovako maleni kako se čine, imaju veću sposobnost upijanja i učenja nego što mi možda mislimo. Isto tako, primjećujete li već loše ponašanje, ili mislite kako ste u odgoju zakazali, ne očajavajte. Svako loše ponašanje dade se ispraviti ako su roditelji dovoljno uporni. Znam , mnogo puta svi mi radije odaberemo liniju manjeg otpora i popustimo svom djetetu zbog pomankanja volje ili vremena ili možda straha od loše reakcije. No, samo upornošću i doslijednošću zaista možemo učiniti mnogo. Preispitajmo ponašanje svoga djeteta i svojim primjerom pokažimo mu što od njega očekujemo. Vjerujte, kada jednom shvate što se od njih očekuje i sami će se potruditi da nam ugode. Lijepo odgojenoj djeci lakše je u daljnjim međuljudskim odnosima što će im biti vrlo važno kada krenu u školu. Ukratko, suradnja predstavlja zajedničko djelovanje i pregovaranje koje je usmjereno prema nalaženju rješenja, odnosno novog, zajedničkog polazišta. Suradnja ne postoji kada su glasovi povišeni, a ljudi uzbuđeni i ljuti. Ona također ne postoji kada se ljudi povuku, postanu pasivni ili se učestalo vraćaju na prijašnje probleme. Nasuprot tome, suradnja postoji kada je prisutno poštovanje koje se očituje u slušanju, želji za razumijevanjem, prihvaćanju promjena, drugačijih gledišta, novih aktivnosti… Važnost sudjelovanja roditelja u radu škole odavno je prepoznata, a posljednjih je nekoliko desetljeća u fokusu mnogih istraživanja. Kvalitetna suradnja škole i roditelja omogućava kontinuirano praćenje rada i razvoja učenika, pronalazak uzroka eventualnih teškoća, ukazivanje na propuste i poticanje normalnog toka razvoja. Međusobna suradnja škole i obitelji pospješuje odgoj i obrazovanje, ima pozitivan utjecaj na školski uspjeh djeteta, ali i na njegovo cjelokupno ponašanje. Dok jedna strana može dijete promatrati kao energično, spontano i društveno, druga ga strana može smatrati divljim i nediscipliniranim. Takve razlike u percepciji dodatno su naglašene različitim okolnostima u kojima učitelj i roditelji vide dijete. Isto dijete može biti otvoreno i brbljavo u sigurnosti svoje kuće, dok u školi ono može biti mirno i povučeno. Takvi roditelji često optužuju učitelja da nije objektivan i da ima nešto protiv njihova djeteta. Osobnost roditelja potencijalni je izvor sukoba i u slučaju kada roditelj postane ljubomoran jer dijete previše voli ili cijeni učitelja, ili pak teško podnosi sve veću neovisnost koju dijete stječe polaskom u školu. Za neke roditelje odlazak u školu nije ugodan. Obično su to manje obrazovani roditelji koji nisu uspjeli završiti školu pa, i kao odrasli, zaziru od nje i od učitelja. S druge strane, visokoobrazovani roditelji se ponekad prema učitelju odnose podcjenjivački jer misle da su stručniji i sposobniji od njega. No, izvori sukoba nisu vezani isključivo uz roditelje. I učitelji su samo ljudi, s vrlinama i manama. Neki možda imaju svoje miljenike ili su nepravedni prema drugim učenicima. Otvoreni sukob roditelja s učiteljem vjerojatno neće biti koristan u takvoj situaciji. Miran razgovor i molba za pomoć prije će donijeti rezultat — većini učitelja stalo je do učenika i spremni su pomoći. Većina roditelja na neuspjeh djeteta reagira dodatnim povećanjem kontrole i pritiska umjesto da podrže učenikov osjećaj autonomije, da ga ohrabre i kažu kako je potrebno više truda i drugačija organizacija čime osnaže njegovu intrinzičnu motivaciju za učenje. Pretjerana roditeljska kontrola dovodi do povećanja njihovog odustajanja i izbjegavanja školskih obveza. Povoljne posljedice na učenikovu motivaciju za učenje imat će kombinirani efekt podržavajućeg školskog i obiteljskog konteksta. Zato je važna uspješna suradnja nastavnika i roditelja. I upravo si sada tamo gdje moraš biti i znaš onoliko koliko trebaš. Jer ja kada te gledam vidim te savršenog i na pravom putu. A najvažnije je kako ti sebe vidiš. I nikada, nikada neće više posumnjati u sebe! KAKO SLUŠATI SVOJE DIJETE? Pokažite zanimanje Okrenite se prema svojem djetetu i gledajte ga u oči. Također, prekinite svoju trenutnu aktivnost i usredotočite se samo na nj. Budite mu fizički blizu. Postavljajte umjesna pitanja Ne postavljajte previše pitanja i nemojte se previše baviti pojedinostima, dok istovremeno svojem djetetu ne date vremena da odgovori. Trebate postavljati otvorena pitanja koja potiču tok razgovora, npr. Uđite u svijet svojeg djeteta Pokažite da cijenite poglede na svijet vašeg djeteta. Nemojte ih olako prosuđivati kao glupe ili besmislene. Možda će prije ispoljiti svoje osjećaje i potrebe, nego da o njima govori. Možda će i svoj unutrašnji svijet izražavati kroz igru ili crtanje. Slušajte njegove riječi Jedino ako točno razumijete riječi vašeg djeteta možete pokušati ući u njegov um. Možda vam doslovno kazuje što želi ili u njegovim riječima leži neka skrivena poruka. Slijedite osjećaje Dajte vašem djetetu do znanja da razumijete njegove osjećaje. Tada će vam se lakše povjeriti. Pripazite na vlastite reakcije Tako ćete potaknuti komunikaciju s vašim djetetom. Način na koji reagirate utjecat će na način na koji razgovara s vama. O ODGOJU DJECE ; Mnogi sociolozi i psiholozi govore o krizi odgoja. Svakodnevno čitamo i slušamo o djeci čije je ponašanje neprihvatljivo i postavljamo si mnoga pitanja na koja često teško pronalazimo odgovor. Ono s čime se svi slažemo je da je u postmodernoj došlo do promjena koje su vrijedna civilizacijska tekovina. Ipak sve ima i onu drugu, manje lijepu stranu. Složit ćemo se s tvrdnjama ; 1. Da je u posljednje vrijeme značajno povećana stopa razvoda 2. Utjecaj medija je često vrlo negativan 3. Poštovanje prema školi kao autoritetu sve više izostaje 4. Roditelji malo vremena provode s djecom u kvalitetnom druženju 5. U obitelji žive isključivo roditelji i djeca pri čemu izostaje pozitivan utjecaj druge generacije na odgoj djece 6. Kriza i recesija doveli su roditelje do egzistencijalne ugroženosti koja se odražava na njihovo ponašanje i razinu tolerancije. Naravno da nas sve navedeno neće obeshrabriti i da ćemo učiniti sve da naše dijete bude sretno i uspješno. Zašto je važno govoriti o odgoju i o vrijednostima? Zrela osoba koja može funkcionirati u obitelji i na poslu ima izgrađene neke osobine koje joj to omogućuju. Danas se posebno naglašava važnost osposobljavanja za timski rad. Poznati dječji psiholog L. Shapiro navodi emocionalne osobine koje su važne za uspješnost pojedinca: Empatija Izražavanje i shvaćanje vlastitih osjećaja Samosvladavanje Neovisnost Prilagodljivost Omiljenost Sposobnost rješavanja problema u suradnji s drugima Upornost Prijateljsko ponašanje Ljubaznost Poštovanje Što može pomoći razvoju navedenih osobina? Što možemo poduzeti da popravimo ono što je dijete dobilo nasljeđem i dosadašnjim možebitnim pogreškama u odgoju? Važno je imati na umu da u odgoju djece ne smijemo isključivo slijediti vlastite instinkte i da svoje odgojne postupke moramo prilagoditi nastalim društvenim promjenama. Roditeljska ljubav podrazumijeva bavljenje djetetom i pružanje podrške u razvoju. To se odnosi na igranje s djecom kad su mala i sudjelovanje u njihovim aktivnostima kad porastu. Mnogi roditelji to uspješno rade. Osim vrlo vrijednih didaktičkih igara važnih za razvoj mišljenja, postoje i vrijedne igre kojima se potiče uredan emocionalni razvoj. Pokušajte sami odgovoriti koje sve gore navedenih emocionalne osobine razvija ta vrlo jednostavna igra. Otvoren i brižan odnos roditelja kod djeteta razvija pozitivnu sliku o sebi i utječe na njegovo tjelesno i duševno zdravlje. Mnogi roditelji nemaju teškoća s uspostavljanjem afirmativne brižnosti jer beskrajno vole svoju djecu. Upravo u ovoj činjenici krije se velika zamka u koju se često ulove, a to je postavljanje odgojnih granica. Osnovna načela discipliniranja djeteta: Postavljanje jasnih pravila i granica i njihovo dosljedno pridržavanje. Kada su djeca ljuta i frustrirana, ne smijemo ih ismijavati, rugati im se, okrivljavati ih, kritizirati, tješiti ili zaustavljati u iskazivanju emocija, a pogotovo ne mijenjati svoju odluku. Djeca se ne mogu razmaziti ako dobivaju previše onoga što im je potrebno. Upozoriti dijete kad se počne neprikladno ponašati, na taj se način uči samokontroli. Pohvaliti dijete za dobro ponašanje jer time kod njega oblikujete svijest o prihvatljivim oblicima ponašanja. Negativna ponašanja kojima dijete privlači pozornost potrebni je ignorirati. Dati djetetu do znanja što od njega očekujete. Dovoljno vremena razgovarajte s dijetetom o vrijednostima u koje vjerujete, pravilima po kojima živite i o posljedicama kršenja pravila. Spriječite probleme informirajući se. To konkretno znači da ukoliko ste roditelj sedmogodišnjeg djeteta nećete dozvoliti da gleda filmove koji nisu predviđeni za njegovu dob, igra igrice pune nasilja, provodi vrijeme na internetu bez vašeg nadzora... Kad dijete učestalo krši pravila mora uslijediti nekakva posljedica koja mora odgovarati težini počinjenog prekršaja i ozbiljnosti nepoželjnog ponašanja. Metode discipliniranja djeteta: Ukor pri čemu se mora paziti da se ukor odnosi na ponašanje, a ne na djetetovu osobnost. Djetetu ćemo reći: To što si uradio bilo je ružno. Nećemo reći: Ti si zločest, bezobrazan... Prirodne posljedice: suočiti dijete s posljedicama lošeg ponašanja ukoliko to ne ugrožava njegovo zdravlje. Ako dijete kasni u školu, ne opravdavati kašnjenje nego neka sam objasni zašto je zakasnio i otrpi neopravdani sat. Oduzimanje privilegija TV, kompjuter, izlasci i sl. IZGRADNJA SAMOPOUZDANJA DJETETA Škola, školski prijatelji, zadaci i obveze, mogu uveliko umanjiti osjećaj samopouzdanja kod djeteta. Evo nekoliko ideja kako pomoći djetetu da razvije , izgradi i održi samopouzdanje: 1. Vjerujte u svoje dijete i to pokažite — neka zna da je vrijedno ljubavi i poštovanja i da je voljeno baš takvo kakvo je. Hvalite svoje dijete i imajte pozitivan stav — dijete mjeri svoju vrijednost i postignuća prema vašem stavu o njemu. Bilo je teško, ali si uspio! Uvjerite svoje dijete da je u redu griješiti i da je i to normalan dio odrastanja. Slušajte svoje dijete — slušajte pažljivo i ponovite ono što ste čuli kako biste bili sigurni da ste razumjeli. Ohrabrite dijete da što više sa vama razgovara. Prepoznajte osjećaje djeteta — i pomozite mu da ih izrazi riječima. Kritzirajte ponašanje, a ne dijete — veoma je lako upasti u ovu zamku. Previše kritike daje signal vašem djetetu da je loša osoba. Izuzetno je štetno ako se kritike kontinuirano ponavljaju. Pojasnite da vam se ne sviđaju određeni postupci ili ponašanja. Poštujte interese svoga djeteta , čak i kada smatrate da su dosadna ili nepotrebna. Pokažite interes za njegove prijatelje i za ono što se događa u školi. Uključite se aktivno u takve razgovore, kako biste pokazali da ste čuli ono što je rečeno. Prihvatite strahove i nesigurnosti svoga djeteta — čak i ako se čine potpuno trivijalnim, ne odbacujte ih olako. Ohrabrite samostalnost i neovisnost — pomozite mu da proba nove stvari i stekne iskustva. Postignuće gradi samopouzdanje, a vaše dijete mora učiti i iz svojih pogrešaka. Smijte se sa svojim djetetom. Nikada se ne smijte djetetu. Fokusirajte se na postignuća i uspjehe svoga djeteta — plivanje, glazba , nogomet... Da li pomažete ili odmažete? Sve dalje navedeno može trajno negativno utjecati na samopouzdanje vašeg djeteta: Ako mu kažete da ga ne volite. Uvrede ili negativne opaske. Ako na bilo koji način ismijavate ono što vaše dijete radi ili osjeća. Negativno zadirkivanje ili sarkazam. Agresivno vikanje i psovanje. Naučite dijete samostalno razmišljati Sokratsko roditeljstvo je pristup kojim dijete potičete da razvije vlastito mišljenje, umjesto da mu namećete vlastite ideje i uvjerenja. Roditeljstvo ne podrazumijeva da znamo odgovore na sva pitanja, već da pomažemo i ohrabrujemo djecu da nauče misliti za sebe, smatra Laurie A. Gray, pravnica, spisateljica i odvjetnica za dječja prava, koja je na temelju učenja grčkog filozofa Sokrata izradila jednostavan vodič za roditelje. Sokratsko roditeljstvo koncentrira se na razvijanje osobne filozofije svakog roditelja i dijeljenje te filozofije sa svojim djetetom kroz razgovor i postavljanje otvorenih pitanja. Dijete se potiče na pronalaženje svojih osobnih odgovora na univerzalna pitanja, umjesto da mu namećemo vlastite ideje i uvjerenja. Autorica knjige Jednostavan vodič kroz sokratsko roditeljstvo, kaže da ništa nije manje korisno od uma ispunjenog tuđim mislima. Ljepota roditeljstva je u tome što s djetetom možemo istraživati svijet i kroz njegove oči ponovno upoznati sebe. Sokratsko roditeljstvo usredotočuje se na posebnost svakog roditelja i svakog djeteta te nas uči da si postavljamo pitanja zašto je nešto dobro za moje dijete i što ga tako mogu naučiti. Roditelji moraju poznavati i prihvatiti sami sebe kako bi samopouzdano i dosljedno mogli odgajati svoju djecu. Devet osnovnih načela sokratskog roditeljstva Svjesnost - Kada se pronađete na nekom novom i nepoznatom teritoriju, budite svjesni! Potvrda - Djeca moraju znati da ih vidimo i čujemo. Prihvaćanje - Djeca moraju znati da ih volimo i prihvaćamo onakve kakvi jesu. Zahvalnost - Zahvalnost je temelj naše povezanosti sa životom, Bogom i Svemirom. Ljubaznost - Ljubaznost definira našu vezu sa svim ostalim živim bićima i Zemljom. Povjerenje u sebe i svoje dijete - Naši odgovori se nalaze u nama. Odgovori naše djece nalaze se u njima. Povezanost - Djeca se moraju osjećati sigurno i povezano sa svojim obiteljima. Njegovanje - Roditelji mogu zasaditi sjeme i njegovati tlo, ali rast se mora dogoditi u djetetu. Kreativnost - Djeca su prirodno znatiželjna i kreativna. Roditelji moraju ohrabrivati njihovo istraživanje i način na koji se izražavaju. Gray, 10 načela svjesnog roditeljstva Ne bojte se da ćete maženjem razmaziti dijete, ali mu dajte prostora i da izrazi tugu i bijes. Svjesni roditelji ispunjavaju potrebu svog djeteta za fizičkim kontaktom držanjem, nošenjem, maženjem itd. Svjesni roditelji prihvaćaju puni opseg emocija i bez osuđivanja svjedoče izražavanju svih emocija svoga djeteta. Svjesni su da ne mogu spriječiti svu tugu, ljutnju ili frustraciju, i ne pokušavaju zaustaviti svoje dijete u otpuštanju bolnih osjećaja plakanjem ili ispadima bijesa. Svjesni roditelji djetetu pružaju stimulaciju primjerenu njegovoj dobi i vjeruju mu da će učiti u svom ritmu i na svoj način. Ne pokušavaju požurivati dijete da što prije uđe u sljedeću fazu razvoja. Svjesni roditelji ohrabruju svoju djecu u učenju novih vještina, ali ne prosuđuju izvedbu djeteta niti kritikom niti procjenjujućom pohvalom. Svjesni roditelji svaki dan odvoje vrijeme da bi potpuno posvetili pažnju svome djetetu. Tijekom tog posebnog, kvalitetnog vremena, oni promatraju, slušaju, reagiraju i pridružuju se djetetu u igri ako ih ono pozove , ali ne usmjeravaju aktivnost djeteta. Svjesni roditelji štite svoje dijete od opasnosti, ali ne pokušavaju spriječiti sve dječje pogreške, probleme i sukobe. Svjesni roditelji ohrabruju dijete da samostalno rješava probleme i pomažu mu samo kad je potrebno. Ne rješavaju probleme svoga djeteta umjesto njega. Svjesni roditelji postavljaju razumne granice, nježno vode dijete prema prihvatljivom ponašanju i uzimaju u obzir potrebe svih uključenih prilikom rješavanja sukoba. Ne pokušavaju kontrolirati djecu podmićivanjem, nagradama, prijetnjama, ili bilo kakvim kaznama. Svjesni roditelji brinu se o sebi i iskreni su kad je riječ o njihovim potrebama i osjećajima. Ne žrtvuju se do mjere da postanu ogorčeni. Svjesni roditelji nastoje biti svjesni načina na koje njihova bol iz djetinjstva utječe na njihovu sposobnost da budu dobri roditelji, i svjesno se trude izbjeći prenošenje vlastitih povreda na svoju djecu. Ako dijete razbacuje igračke, umjesto da prijetite i vičete, možete mu zadati da ih svakodnevno posprema; ili ako gazi cvijeće u okućnici, zadati mu da svakodnevno zalijeva cvijeće. Nije potrebno naglašavati da je to kazna, primjerenije bi bilo reći djetetu da je to poseban zadatak za njega. Kazna je riječ koju danas rijetki vole čuti. Nerijetko se događa da roditelji, u pokušaju da zaštite dijete, u potpunosti izbjegavaju bilo koji oblik kažnjavanja, a neki pak previše naginju kaznama. Potpuno je prirodno da roditelji vole djecu i pokušavaju ih pravilno usmjeriti i pripremiti za život. Događa da se roditelji sve više osjećaju nemoćnima u svojim nastojanjima i pitaju se kako dalje i što učiniti. Gdje je zlatna sredina? Uvijek je najbolji način izbjegavanja nepoželjnog ponašanja - prevencija. I to od samog početka djetetova života. Pokažite svojim primjerom Dijete od rođenja pa sve do svoje šeste-sedme godine svijet doživljava cjelovito. Ima razvijen pojam o sebi kao jedinki, ali ne na način kao što će ga razviti kasnije u pubertetu. Još je uvijek zatvoreno u svoj unutarnji svijet. Ono je cijelo jedan osjetilni organ. Živi u bezgraničnom povjerenju u odrasle. Sve ono što se radi pred njim dijete upija i imitira. Često se može vidjeti malu djecu otvorenih usta. Mozak mu je u alfa stanju i sve što doživljava, doživljava cijelim svojim bićem. Dijete djeluje i dobiva reakcije na svoje djelovanje koje nije uvijek u mogućnosti razumom potpuno preraditi. Reakcije na ponašanje djetetu mogu biti ugodne ili neugodne. Odrasli znaju da vatra peče ili da nož reže. Dijete to saznaje neugodnim iskustvom dodirivanja takvih predmeta. Naravno, odrasli čine sve da se takva iskustva izbjegnu. Svaki roditelj zna da upozoravanjem i opominjanjem ne postiže mnogo, ali pokazivanjem može postići sve. Ukoliko postoji opasnost od nekog predmeta, najbolji način je pokazati djetetu da je to opasno kroz igru. S obzirom da dijete imitira okolinu nesvjesno , ponašanje odraslih koji ga okružuju je od presudne važnosti. Pa i uz sve poduzete mjere, dijete će ponekad napraviti nešto što nije ispravno. Uskraćivanje kazne može biti jednako loše kao i preveliko kažnjavanje. Ne prepuštajte se bijesu Kazna je postupak koji ima za cilj razvijanje i jačanje moralnih vrijednosti, buđenje svijesti i mijenjanje neprimjerenog ponašanja. Onaj koji kažnjava nikada ne smije uroniti u ljutnju i djelovati iz bijesa. Osoba koja kažnjava treba djelovati iz razuma i s ciljem. Ponašanje se uvijek odvija u različitom emotivnom kontekstu. Stoga, prije određivanja kazne, prvo se i roditelji i dijete trebaju smiriti. U ljutnji djeluju emocije, a ne razum. Ne smije se dozvoliti da kazna dovede dijete u stanje straha ili bijesa. To samo vodi još većoj ljutnji i tvrdoglavosti, ali ne i razumijevanju posljedica djela. Starije se dijete brani od bola ulazeći u stanje bijesa i tvrdoglavosti. Djeca kojima se stalno prijeti najstrožim kaznama žive u neprestanom strahu i emocionalnoj napetosti. Tada se u njima može stvoriti potreba obmanjivanja odraslih kao pokušaj izbjegavanja takve kazne. Dijete gubi povjerenje u odraslu osobu pa su mogućnosti manipulacije velike. Dijete to doživljava kao da je zapravo sve dozvoljeno i zaključuje da posljedica neće biti. Umjesto kazne, poseban zadatak Kazna treba biti takva da razvija individualnost, dakle primjerena svakom djetetu. Kazna treba voditi dječjoj svijesti, treba je razbuditi i razbistriti. Na primjer, ukoliko dijete razbacuje igračke, zadati mu da ih svakodnevno posprema; ili gazi cvijeće u okućnici, zadati mu da svakodnevno zalijeva cvijeće. Nije potrebno naglašavati da je to kazna, primjerenije bi bilo reći djetetu da je to poseban zadatak za njega. Na taj je način kazna usklađena sa djetetom i djelom koje je počinilo. Ispravljanje pogrešnog ponašanja je upravo nešto što će razvijati u djetetu osjećaj za pravednost i dijete doživljava kaznu objektivno. Ljekovite priče Ponekad je izuzetno učinkovito na djetetovo neprimjereno ponašanje reagirati pričanjem priče. Jednostavno započeti i pričati neku priču koja prikazuje upravo ponašanje djeteta. Recimo, ukoliko dijete laže, ispričati priču o čovjeku koji je toliko lagao da kad je na kraju počeo govoriti istinu, nitko mu nije vjerovao. Djetetu ne treba ništa u vezi priče objašnjavati niti ga ispitivati. Malo po malo, dijete ugrađuje pozitivne primjere u svoj sustav vrijednosti. Ukoliko se ovo provodi od samog početka, kasnije se neće osim u iznimnim slučajevima pojavljivati devijacije u ponašanju. Kazna je postigla svoj cilj ako djetetova nutrina nije povrijeđena, a ono je shvatilo posljedice svog ponašanja. Tako i njihova moć rasuđivanja jača. Izvor : Udruga hrvatskih učitelja Zvono.